Genesis 50

1Tada Josif pade na lice ocu svojemu, i plaka nad njim cjelujući ga. 2I zapovjedi Josif slugama svojim ljekarima da mirisima pomažu oca njegova; i ljekari pomazaše mirisima Izrailja. 3I navrši mu se četrdeset dana, jer toliko dana treba onijem koje pomažu mirisima; i plakaše za njim Misirci sedamdeset dana.

4A kad prođoše žalosni dani, reče Josif domašnjima Faraonovijem govoreći: ako sam našao milost pred vama, govorite Faraonu i recite: 5Otac me je moj zakleo govoreći: evo, ja ću skoro umrijeti; u grobu mojem, koji iskopah u zemlji Hananskoj, ondje me pogrebi. Pa sada da idem da pogrebem oca svojega, a poslije ću opet doći. 6A Faraon mu reče: idi, pogrebi oca svojega kako te je zakleo.

7I otide Josif da pogrebe oca svojega; i s njim pođoše sve sluge Faraonove, starješine od doma njegova i sve starješine od zemlje Misirske, 8I sav dom Josifov i braća njegova i dom oca njegova; samo djecu svoju i ovce svoje i goveda svoja ostaviše u zemlji Gesemskoj. 9A pođe s njim i kola i konjika toliko da bješe vojska vrlo velika.

10A kad dođoše na gumno Atadovo, koje je s onu stranu Jordana, plakaše ondje mnogo i vrlo tužno; i Josif učini žalost za ocem svojim za sedam dana. 11A ljudi iz one zemlje, Hananejci, kad vidješe plač na gumnu Atadovu, rekoše: u velikoj su žalosti Misirci. Zato prozvaše ono mjesto s onu stranu Jordana žalost Misirska.

12I učiniše mu sinovi njegovi kako im bješe zapovjedio. 13Odnesoše ga sinovi njegovi u zemlju Hanansku, i pogreboše ga u pećini na njivi Makpelskoj, koju kupi Avram da ima svoj grob u Efrona Hetejina prema Mamriji. 14I pogrebavši oca svojega vrati se Josif u Misir i braća njegova i svi koji bijahu izašli s njim da pogrebu oca njegova.

15A braća Josifova videći gdje im otac umrije, rekoše: može biti da se Josif srdi na nas, pa će nam se osvetiti za sve zlo što mu učinismo. 16Zato poručiše Josifu: otac tvoj zapovjedi na smrti i reče: 17Ovako kažite Josifu: molim te, oprosti braći svojoj bezakonje i grijeh, što ti pakostiše; sada oprosti bezakonje slugama Boga oca tvojega. A Josif zaplaka se kad mu to rekoše.

18Poslije dođoše i braća njegova i padoše pred njim i rekoše: evo smo sluge tvoje. 19A Josif im reče: ne bojte se, zar sam ja mjesto Boga? 20Vi ste mislili zlo po me, ali je Bog mislio dobro, da učini što se danas zbiva, da se sačuva u životu mnogi narod. 21Ne bojte se dakle; ja ću hraniti vas i vašu djecu. Tako ih utješi i oslobodi.

22Tako življaše Josif u Misiru s domom oca svojega, i poživje sto i deset godina. 23I vidje Josif sinove Jefremove do trećega koljena; i sinovi Mahira sina Manasijina rodiše se i odrastoše na koljenima Josifovijem.

24I reče Josif braći svojoj: ja ću skoro umrijeti; ali će vas zacijelo Bog pohoditi, i izvešće vas iz ove zemlje u zemlju za koju se zakleo Avramu, Isaku i Jakovu. 25I zakle Josif sinove Izrailjeve i reče: zaista će vas pohoditi Bog; a vi onda odnesite kosti moje odavde. 26Potom umrije Josif, a bješe mu sto i deset godina; i pomazavši ga mirisima metnuše ga u kovčeg u Misiru.